POJMOVNIK - P

Parametar generiranja vrtložnosti

- veličina definirana izrazom:

gdje je CAPE konvekcijska raspoloživa potencijalna energija.

Superćelijska tornada rijetko se događaju pri VGP < 0.3, vjerojatniji su kad se VGP približava vrijednosti 0.6, a vrlo vjerojatni za VGP > 0.6.

Omjer razine slobodne konvekcije i parametra generiranja vrtložnosti LFC/VGP prikazuje vertikalno rastezanje i intenzifikaciju rotirajućeg stupca zraka u blizini atmosferskog graničnog sloja. Niske vrijednosti LFC teorijski trebaju rezultirati jačim vertikalnim akceleracijama i rastezanjem stupca zraka na visinama bližim graničnom sloju. Takva situacija je potencijalno pogodnija za nastanak mezociklona pri tlu. Veće vrijednosti LFC katkad mogu rezultirati mezociklonom u srednjoj troposferi, ali ne i tornadom, jer je tada inhibicija konvekcije veća.

Vidi slobodnu konvekciju, tornado i pijavicu.

Planinska cirkulacija

- periodička cirkulacija u planinskom području uzrokovana horizontalnim gradijentima temperature. Javlja se pri neporemećenim vremenskim uvjetima. Tijekom dana tada pri tlu puše vjetar iz doline prema planini (tzv. dolinski vjetar). Noću pri tlu puše vjetar s planine prema dolini (planinski vjetar). U visini se katkad (ne uvijek) vidi vjetar suprotnog smjera u odnosu na strujanje pri tlu. Planinska cirkulacija najbolje se uočava u danima s vedrim nebom i općenito slabim vjetrom, a također se vidi i u klimatološkim podacima. Za razliku od cirkulacije obronka, koja se odnosi na manje planinske prepreke, pod planinskom cirkulacijom podrazumijevamo složeniji sustav strujanja vezan uz veće planinske masive (npr. Alpe), koji uz strujanje uz/niz planinu uključuje i vjetar u smjeru longitudinalne osi doline.

Planinski vjetar

- vidi gorski vjetar.

Plin

- normalno agregatno stanje tvari na temperaturi koja je viša od temperature vrenja. Npr. na Veneri, čija je temperatura puno viša od 100^oC, sva vodena tvar nalazi se u plinovitoj fazi. Za razliku od toga, u našoj atmosferi vodena tvar u plinovitom stanju je u formi vodene pare. Para i plin su dva različita pojma.

Vidi sastav atmosfere, idealni plin, jednadžba stanja idealnog plina, jednadžba stanja realnog plina, promjena agregatnog stanja.

Potencijalna nestabilnost (moguća nestabilnost, konvekcijska nestabilnost)

- stanje vlažne, nezasićene atmosfere u kojem ekvivalentna potencijalna temperatura q_e,a opada s visinom:

Pogledajmo horizontalno rasprostranjen sloj zraka (slika 1), koji se diže u vis. Neka je u početku temperatura na dnu sloja T_A niža od temperature na vrhu sloja T_B, T_A < T_B. Također, neka vlažnost u sloju opada s visinom. Takva situacija je moguća npr. nad vodenim površinama.

Slika 1. Krivulja stanja sloja zraka čija je temperatura na dnu (točka A) niža od one na vrhu (točka B): T_A < T_B. T je temperatura, a z visina. Dno sloja je vlažnije od gornjeg dijela. Krivulja stanja definirana je vertikalnim temperaturnim gradijentom g, suha adijabata suhoadijabatskom stopom ohlađivanja d_d, a mokra adijabata mokroadijabatskom stopom ohlađivanja d_s.

Tijekom adijabatskog dizanja sloja u vis, donji dio će, zbog veće vlažnosti, postati zasićen prije od gornjeg sloja. Temperatura na dnu sloja tijekom dizanja opada sporije od temeprature na vrhu sloja (u donjem dijelu sloja oslobađa se latentna toplina, pa se taj dio sloja zagrijava). Stoga dolazi do destabilizacije sloja. Iako je sloj u početku mogao biti apsolutno stabilan, vertikalni temperaturni gradijent u sloju g tijekom dizanja sloja se promijenio, pa se krivulja stanja promijenila kao što je prikazano na slici 2.

Slika 2. Krivulja stanja nakon vertikalnog dizanja (konvekcije) sloja zraka, čije početno stanje je prikazano na slici 1. Dno sloja je sada toplije od njegovog vrha. Nakon konvekcije u ovom slučaju je došlo do apsolutne nestabilnosti.

Potencijalna nestabilnost korisna je za predviđanje kumulusa i kumulonimbusa.

Sloj je konvekcijski (potencijalno):

nestabilan ako je

neutralan ako je

stabilan ako je

Vidi statičku (konvekcijsku) stabilnost.

Potencijalna temperatura

- temperatura q (K) koju bi imala čest zraka kad bi se adijabatskim procesom dovela na tlak od 1000 hPa:

gdje je T temperatura česti (K), p je tlak česti (hPa), p₀ = 1000 hPa, R je specifična plinska konstanta, a c_p je specifična toplina pri konstantnom tlaku.

Potencijalna vrtložnost (P)

- teorijska veličina očuvana u kvazigeostrofičkoj atmosferi. Može se izvesti na više načina pa u skladu s tim postoji više izraza koji je prikazuju:

gdje je x vertikalna komponenta relativne vrtložnosti, f je Coriolisov parametar, H je srednja dubina fluida, a h je poremećenje (odstupanje od srednje dubine H, koje je malo u odnosu na H, h << H).

U izobarnom koordinatnom sustavu potencijalnu vrtložnost možemo prikazati ovako:

gdje je p₀ tlak na dnu atmosfere.

U izentropnom koordinatnom sustavu, koji je prikladan za praćenje adijabatskih gibanja, potencijalna vrtložnost je oblika:

gdje je x_q vertikalna komponenta relativne vrtložnosti u izentropnom koordinatnom sustavu (računa se na izentropnoj plohi, za razliku od x koja se odnosi na horizontalnu plohu), a q je potencijalna temperatura.

Primjenom hidrostatičke aproksimacije gornji izraz prelazi u Ertelovu potencijalnu vrtložnost:

gdje je g akceleracija sile teže. Kako su atmosferske vrijednosti Ertelove potencijalne vrtložnosti općenito male, izražavamo ih u jedinicama potencijalne vrtložnosti PVU, gdje 1 PVU = 10⁻⁶ m² s⁻¹K kg⁻¹.

Potencijalnu vrtložnost u izentropnom koordinatnom sustavu također možemo preurediti uvrštavanjem uzgonske frekvencije N. Tako dobivamo

Vidi vrtložnost.

ppm

- udio neke tvari izražen u dijelovima milijuna. Koncentracija tvari izražena u mg m^-3 izračuna se iz:

koncentracija (mg m^-3) = molekularna masa x koncentracija (ppm)/0.0245.

Primitivne jednadžbe

- osnovne jednadžbe gibanja fluida u Eulerovom sustavu. Primarne zavisne varijable u primitivnim jednadžbama su komponente brzine. Primitivne jednadžbe vrijede za širok raspon gibanja i temelj su većine hidrodinamičkih analiza i atmosferskih modela.

Prirodni koordinatni sustav

- sustav čije su koordinatne osi (s, n, z) međusobno okomite. Jedinični vektori prirodnog sustava su (t, n, k). Sustav se postavlja tako da je s os u smjeru vektora brzine v = V t gdje je V modul vektora brzine (odatle vektor brzine ima samo s-komponentu koja je uvijek pozitivna), n os je normala na s os u horizontalnoj ravnini, a z os je vertikalna.

Za gibanja po zakrivljenim strujnicama s i n osi su također zakrivljene, ali uvijek međusobno okomite.

Dogovor je da je radijus zakrivljenosti strujnice R na sjevernoj hemisferi pozitivan (ciklonalan) ako je strujanje protusatno. Kod strujanja u smjeru kazaljke na satu R je negativan (anticiklonalan).

Prividna sila (pseudosila)

- sila koja se uvodi u Newtonov drugi zakon u slučaju kada se taj zakon primijenjuje u neinercijalnom koordinatnom sustavu. U slučaju neinercijalnog sustava koji jednoliko rotira (npr. u slučaju sustava koji je fiksan s obzirom na neku točku na Zemlji ili u atmosferi), prividne sile koje moramo uvesti jesu centrifugalna i Coriolisova sila.

Protuzračenje atmosfere

(1) Dugovalno zračenje atmosfere prema Zemljinoj površini. Potječe od od emisije oblaka i stakleničkih plinova (vodene pare, ugljikova dioksida, ozona, metana, dušik(I)oksida, klorofluorougljika). Na taj način se dio toplinske energije koju ižarava Zemljina površina vraća nazad Zemlji.

(2) Gustoća toka energije dozračene iz atmosfere na Zemljinu površinu. U prosjeku je globalno protuzračenje atmosfere približno je jednako 330 W m^-2 te stoga znatno doprinosi energijskoj ravnoteži na Zemljinoj površini. Protuzračenje atmosfere je malo je pri hladnom, suhom i vedrom vremenu, a veliko je kad je oblačno, toplo i vlažno.

Vidi: sastav atmosfere, radijacijsko-apsorpcijska svojstva sustava Zemlja-atmosfera, globalno zatopljenje, učinak staklenika.