JADRANSKE METEOROLOŠKE PRIČE

JUGO » ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE

Što je jugo?

Jugo se može podjeliti prema vrsti sinoptičkih situacija koje ga uzrokuju na ciklonalno (kišno) i anticiklonalno (suho). Većina je situacija s jugom povezana s ciklonom dok je manji broj situacija kada je jugo uzrokovan anticiklonom. "Kišna je južina naime najčešće vezana uz približavanje područja niskoga atmosferskog tlaka, bilo da je to duboka ciklona ili dolina nad europskim kopnom, bilo da je manji ciklonalni vrtlog na Jadranu. Zbog toga se jugo često širi Jadranom od Istre prema Dalmaciji." (Penzar i sur., 2001). Također, za ciklonalnog se juga središte niskog tlaka najčešće nalazi u Genovskom zaljevu (vidi sliku 1).

Slika 1. Položaji najnižeg prizemnog atmosferskog tlaka u cikloni, sekundarnoj cikloni ili dolini u doba ciklonalne (kišne) južine u Puli, Splitu i Dubrovniku 1959 - 1962. (Branković, 1974).

Kod anticiklonalnog juga zračne mase pokretane su anticiklonama koje se uglavnom nalaze jugoistočno od Jadrana i koje donose suhi zrak s ugrijanog kopna na jugoistoku Europe (vidi sliku 2).

Slika 2. Položaji najvišeg prizemnog atmosferskog tlaka u anticikloni ili grebenu u doba anticiklonalne (suhe) južine u Puli, Splitu i Dubrovniku 1959 – 1962. (Branković, 1974).

O tome Večenaj (2005) piše:

"Ciklonalno jugo nastaje čim se neka ciklona sa zapada približi Jadranu ili se razvije u Genovskom zaljevu kao i u sjevernom Jadranu. Jakost, oblik i staza gibanja ciklone određuju kakvo jugo će se razviti. Najčešće je to umjereni do olujno jaki jugoistočni vjetar koji ponekad može puhati i na udare. Iznad sjevernih dijelova Afrike iz unutrašnjosti kontinenta prema moru puše suh i topao vjetar koji nosi pustinjski pijesak. Iznad sredozemnog se mora taj zrak opskrbi sa dosta vlage i na Jadran dolazi kao topao i vlažan. Zbog sadržaja pustinjske prašine, jugo daje žućkastu ili crvenkastu kišu. Srednji Jadran je često granica između ciklonalnog juga i ciklonalne bure, ako ciklona prolazi južnije. Ako je staza gibanja ciklone sjevernije, jugo obično puše nad cijelim Jadranom.

Anticiklonalno jugo nastaje pod utjecajem visokog atmosferskog tlaka nad istočnim dijelom Sredozemlja i djelovanjem duboke i dugo stacionirane ciklone na sjevernom dijelu Europe. Javlja se naročito u proljeće i jesen."

Promatrajući olujna juga u desetogodišnjem razdoblju (1991 – 2000) na postaji Split-Marjan, Večenaj (2005) daje srednju razdiobu prizemnog tlaka zraka za 20 situacija s najjačim olujnim jugom (slika 3).

Slika 3. Srednja razdioba prizemnog tlaka zraka za olujno jugo tijekom razdoblja 1991 – 2000. (Večenaj, 2005).

Večenaj (2005) zaključuje:

"U prizemnim slojevima atmosfere (slika 3) sinoptička situacija povezana je uz ciklogenezu u zavjetrini Alpa i pojavu ciklone nad sjeverozapadnom Europom poznatom kao ciklona ˝majka˝. Može se reći da je u razdoblju od 1991 – 2000. godine za pojavu najekstremnijih olujnih juga na Jadranu odgovorna bila isključivo ciklogeneza u Genovskom zaljevu."

Klimatologija juga?

Jugo najčešće puše u hladnom dijelu godine. Javlja se najviše u proljeće i jesen, i to u dijelovima najbližima zimi (vidi sliku 4).

Slika 4. Srednji broj slučajeva s jugom koje je trajalo više od 24 sata za Dubrovnik, 1976 – 1980. (prema Trošić, 1983).

Nakon početka puhanja juga brzina se postupno mijenja, tako da u nekim dijelovima vjetar može biti olujan. Ipak, najdulje traju jake i umjerene jačine vjetra (vidi sliku 5).

Slika 5. Prosječno trajanje umjerenog, jakog i olujnog vjetra u slučaju olujnog juga izraženo u postocima ukupnog trajanja jednog slučaja, Split-Marjan, 1961 – 1990. (prema Vukićević, 1991).

Čestina pojavljivanja juga povećava se od sjevernog prema južnom dijelu Jadrana. Uz obalu od Splita do Neretve vjerojatnost je pojavljivanja maksimalna zbog kanalizirajućeg efekta kojeg stvaraju prolazi između brda i otoka u tom području. To se odražava i na brzine vjetra, tako da se na slici 6. vidi da brzina raste prema jugu, ali i na mjestima gdje je vjetar kanaliziran (npr. Split).

Slika 6. Najveća srednja satna brzina juga po godišnjim dobima u Dubrovniku, Splitu i Puli, 1976 – 1980. (prema Trošić, 1983).

Sažetak o klimatologiji juga daje Večenaj (2005):

"Nad otvorenim morem na Jadranu, jugo obično puše iz južnog kvadranta, dok sve bliže obali, zbog utjecaja orografije i trenja, skreće na jugoistočni kvadrant. To je topli i vlažni vjetar, koji se javlja uz oblačno i kišovito vrijeme. Puše po nekoliko dana ujednačenom brzinom od oko 10 m/s. Rijetko ostaje kao slab vjetar, često postiže olujni karakter dosizajući i do 30 m/s. Izraženiji je na otvorenom moru, dok prema kopnu slabi. Najčešći je na južnom Jadranu gdje postiže i najveće brzine. Prevladava u hladnom dijelu godine kad je i jači nego ljeti. Na južnom Jadranu najčešći je od jeseni do kraja zime, dok je na sjevernom Jadranu najčešći od kraja zime do početka ljeta. Zimi obično traje po tjedan dana, no ponekad s kraćim prekidima može potrajati do tri tjedna. Ljeti obično traje do tri dana. Kiša za juga je umjerena do jaka ili pljuskovita tako da postoje velike količine oborina na obalnom pojasu. Olujnu jačinu postiže obično tijekom trećeg dana puhanja."

Vrijeme uz jugo

Prema Penzar i sur. (2001) južina se može opisati na sljedeći način:

• Osnovna je značajka svake južine jugoistočni vjetar barem umjerene jačine.

• Druga su značajka dugački i debeli morski valovi što se valjaju s juga bez šuma i pjene te nastupaju ponekad i prije samoga vjetra.

• Treća je značajka razmjerno topao zrak. Uz to je zrak često i vlažan pa je vrijeme sparno.

Uz jugo najčešće dolazi i kiša, dok se puno rjeđe javlja suha južina. To je povezano s uzrocima juga na sinoptičkoj skali. Kišna je južina svojstvena ciklonalnom jugu dok se suha javlja pri anticiklonalnom.

Biometeorološki uvjeti pri jugu nepovoljni su za koronarne bolesnike te su između ostaloga povezani s povećanim rizikom infarkta miokarda (Mirić i sur., 1990).

Literatura