KLIMA JADRANA

OBORINA

Količina oborine ovisi o dva faktora: vlažnosti zračne struje i o vertikalnim strujanjima unutar nje. Dizanjem zraka, najčešće na navjetrinskoj strani planina, vodena para se adijabatski hladi i nakon dovoljno dugog hlađenja, kondenzira ili sublimira. Uslijed ovih procesa stvaraju se oblaci i oborina. Dizanje zraka intenzivno je u području ciklona ili fronti, bilo hladnih ili toplih, gdje se susreću topao i hladan zrak. Zbog samog položaja naše obale i brojnih planinskih lanaca godišnje količine oborina su velike na primorskim stranama i vrhovima planina uz obalu zbog učestalog dizanja zraka (sl. 1). Tako mjesta uz obalu kao na primjer Dubrovnik imaju u prosjeku 2,5 puta više godišnje količine oborine od južnodalmatinskih otoka Visa ili Palagruže. Godišnja količina oborina smanjuje se od sjevera prema jugu zbog većeg utjecaja Alpa na sjeverni Jadran. Na Malom Lošinju padne dvostruko više oborine godišnje nego na Visu. Najmanja godišnja količina oborine nalazi se na samoj pučini srednjeg i južnog Jadrana (~ 300 mm). Najveće količine oborina su na Risnjaku i Snježniku iznad Riječkog zaljeva (vidi Rijeku na sl. 1 gdje godišnja količina oborine prelazi 1500 mm). Ovu veliku količinu oborina donosi vlažan zrak s Jadrana. Sličnu godišnju količinu oborina dobiva i malo područje najjužnijeg Velebita.

Slika 1: Godišnji hod količine oborina (mm) u razdoblju 1931-1960. (prema podacima DHMZ). Usporedba pokazuje mnogo vlažniji zrak nad Palagružom u odnosu na onog na obali, zbog djelovanja mora.

Gledajući godišnje hodove na postajama, najveći dio naše obale (od Kvarnera prema jugu) ima najmanje oborine u srpnju. Tada ciklone prelaze uglavnom sjevernije od naših krajeva najčešće zahvaćajući samo Istru. Najviše kiše pada u kasnu jesen i početkom zime kada vlada jaka ciklonalna aktivnost. Veći dio istarskog poluotoka i dijela Kvarnera osim navedenog ljetnog i kasnojesenskog ekstrema ima sporedne ekstreme i to sekundarni maksimum u travnju i sekundarni minimum u ožujku. U sjeverozapadnom dijelu Istre ljetni je minimum slabije izražen od onoga u ožujku dok je glavni maksimum u studenome. 

Ukupni godišnji broj dana s oborinom kada je zabilježeno barem 1 mm ima sličnu raspodjelu kao i godišnje količine oborine. Najmanji broj takvih dana je na pučini srednjeg i južnog Jadrana (oko 40), oko 75 ih je na jugozapadnom dijelu Istre i većini vanjskih otoka te se penje na 100 dana na većem dijelu obale i otoka. Najveći broj dana (njih više od 130) zabilježeno je na vrkovima planinskih lanaca uz obalu. 

Na Jadranu, oborina većinom pada u obliku kiše. Zimi se može javiti premda rjeđe i u obliku snijega. Najviše ga ima na obalnim planinama. Na primjer prosječni broj dana sa snjegom na tlu (dan kad je u 7 h debljina snježnog pokrivača 1 cm) na Zavižanu iznosi 174,3. Ponekad snijeg padne i na obali te se može u visini do 15 cm zadržati i desetak dana. Na obali i otocima južnog Jadrana snjeg je vrlo rijedak, odnosno ako padne otopi se u svega nekoliko sati. Prosječni broj dana sa snjegom na tlu u Rijeci je 2,3 u Splitu 0,8 a na Palagruži 0. Osim kiše i snjega valja spomenuti i tuču koja pada iz kumulonimbusa. Ona pada u hladnom dijelu godine na južnom te uglavnom u toplom dijelu godine na sjevernom Jadranu. U prosjeku na pojedinom mjestu ima manje od pet dana godišnje s tučom ili sugradicom.

Literatura