KLIMA JADRANA

TEMPERATURA

Temperatura tla

Temperatura tla direktna je posljedica bilance zračenja u sustavu Zemlja-atmosfera. Mjeri se na dubinama 2, 5, 10, 20, 30 i 50 cm a ponegdje i na 100 cm instrumentima (na običnim i ekstremnim geotermometrima) duboko ukopanima u golom tlu. Stvarna temperatura te njena najviša i najniža vrijednost tijekom dana se mjeri u tri klimatološka termina (7, 14 i 21 sat). Temperatura gornjeg sloja tla se mijenja tijekom dana od minimuma u rano jutro do maksimuma oko 13 sati. Promjene u temperaturi tla dubinom se gube i iščezavaju na oko 60 cm. Raspon u godišnjem hodu temperature tla se smanjuje s dubinom, a ekstremi nastupaju sve kasnije u odnosu na površinske ekstreme temperature (vidi sl. 1). Na dubini od oko 10 m godišnje promjene temperature tla ne postoje.

Slika 1: Godišnji hod temperature tla u Fažani na dubinama 2, 10, 30 i 50 cm (Penzar i sur., 2001.).

Slika 2: Godišnji hod prosječnih vrijednosti temperature tla na sedam postaja duž Jadrana na dubinama 5 i 20 cm. Na svim postajama najviše vrijednosti su u srpnju a najniže u siječnju. Vrijednosti temperature tla na obali više su od onih u zaleđu; vrijednosti temperature tla na otocima više su od onih na obali. Temperatura tla na istoj dubini raste od sjevera prema jugu (Penzar i sur., 2001.).

Slika 3: Do sada izmjereni ekstremi temperature tla (minimalna i maksimalna temperatura tla) u siječnju i srpnju na odabranim postajama na 5 i 20 cm dubine. Najniža zabilježena temperatura tla na 5 cm zabilježena je u Splitu u siječnju (-3.8 °C) a maksimalna temperatura tla u siječnju u Makarskoj (16.0 °C). Ljeti, srpanjski maksimum zabilježen je u Komiži (46.5 °C) a srpanjski minimum u Sinju (15.2 °C). Rezultati pokazuju da je zimi i na moru temperatura tla padne ispod nule, a ljeti premašuje 46 °C. S dubinom se ekstremi smanjuju (Penzar i sur., 2001.).

 

Temperatura mora

Temperatura mora mjeri se pri samoj površini, najčešće jedan do tri puta na dan na obalnim i otočnim postajama (sl. 4). Za cijeli Jadran između 1911. i 1964. godine zabilježena je minimalna vrijednost od 4.1 °C i maksimalna vrijednost od 28.8 °C u površinskoj temperaturi mora.

Slika 4: Minimalne temperature mora su na svim postajama ili u veljači ili u ožujku. Sve postaje imaju maksimalne temperature mora u kolovozu. Tijekom zime temperatura mora na sjevernom Jadranu su za oko 3 °C niže od onih na jugu. Na južni dio Jadrana djeluje topla voda što dotječe iz Sredozemlja. Prema otvorenom moru (vidi Split i Hvar) vrijednosti temperature mora rastu. Ljeti, razlike u temperaturi mora između sjevera i juga skoro ne postoje. Uočava se tek blago povećanje vrijednosti prema sjeveru. Uzrok leži u dotoku voda sjevernojadranskih rijeka, osobito rijeke Po. Izuzetak u temperaturnom polju čini postaja u Senju koja predstavlja ljetnu singularnu točku. U Senju je temperatura mora niža od temperature na ostalim postajama i do 3.5 °C (Penzar i sur., 2001.).

Rjeđe se mjere satne vrijednosti temperature površine mora (vidi sl. 5). Maksimum nastupa u 15 sati po lokalnom vremenu a minimum u 5 sati. Dnevna amplituda iznosi 1.1 °C te ukazuje na male promjene tijekom dana.

Slika 5: Dnevni hod temperature mora pri površini zabilježen 4. kolovoza 1999. na obalnoj postaji Malinska (prema podacima DHMZ).

Istraživački brodovi tijekom oceanografskih krstarenja ili trgovački brodovi duž plovnih ruta sudjeluju u mjerenju temperature mora. Brodska mjerenja su vrlo važna prvenstveno stoga što pružaju informacije o otvorenom moru (sl. 6). Do 4. mjeseca u zimskom razdoblju, temperature su konstantne po vertikali. Zagrijavanje mora je veće početkom proljeća, nastavlja se kroz topli dio godine s time da su najveće temperature na površini. Na dubini oko 20 m stvara se sloj u kojem temperatura naglo opada s porastom dubine. U rujnu, more se počinje hladiti zbog smanjenje primljene dozračene energije te jačih vjetrova. Hladnija površinska voda tone te uzrokuje miješanje morske vode; površinski se slojevi tako i dalje hlade, a dublji zagrijavaju. Proces miješanja traje do zime kada nastupa hlađenje čitavog vodenog stupca.

Slika 6: Prosječne temperature mora za razne mjesece i dubine određene na temelju brodskih mjerenja na postaji Stončica u blizini Visa u razdoblju od 1947. do 1963. godine (prema Buljan i Zore-Armanda, 1976).

Osim ovih mjerenja u novije vrijeme temperatura odrađuje se i na temelju satelitskih mjerenja (sl. 7). Satelitska mjerenja obavljaju se za vrijeme vedrih dana te omogućuju prikaz mnogih detalja u strukturi temperaturnog polja kao što su fronte ili vrtlozi. Temperaturno polje površine mora u veljači otkriva frontu koja dijeli hladnu vodu u zapadnom obalnom području od toplijih voda otvorenog Jadrana. Ljeti je temperaturno polje uniformnije uz pojavu slabijih anomalija na jugu Jadrana. 

Slika 7: Površinske temperature mora dobivene satelitskim mjerenjima i usrednjene za veljaču (a) i kolovoz (b) za razdoblje od 1984. do 1992. godine (Penzar i sur., 2001.).

 

Temperatura zraka

Zrak se grije uslijed dugovalnog zračenja tla. Na temperaturu zraka na obali osim tla također djeluje i more. More se zbog svojih radijacijsko-apsorpcijskih svojstava sporije grije, ali se i sporije hladi te nikad nema temperaturne ekstreme poput tla ili zraka. S povećanjem nadmorske visine snizuje se temperatura zraka te je ona pod manjim utjecajem mora. Na slici 8 prikazana je srednja godišnja temperatura zraka za razdoblje 1931-1960 svedena na morsku razinu.

Slika 8: Srednja godišnja temperatura zraka za razdoblje 1931-1960 svedena na morsku razinu. (Penzar i sur., 2001.). Srednje godišnje temperature zraka rastu od sjevera prema jugu te od zapada prema istoku. U polju temperature postoje dvije posebno tople jezgre nad jabučnom i južnojadranskom kotlinom gdje je more najdublje. Zimi, toplije zračne struje pušu duž istočne obale Jadrana prema zatvorenom dijelu bazena. Istovremeno dolazi do spuštanja hladnijeg zraka s Alpa i nizine rijeke Po duž zapadnog dijela Jadrana. Sličnu prostornu cirkulaciju zimi imaju i morske struje.

Godišnji hodovi temperature zraka za osam postaja duž Jadranske obale prikazani su na sl. 9. Na otocima koji su dosta udaljeni od obale (Vis, Palagruža) zabilježene su jednake temperature i siječnju i veljači te u srpnju i kolovozu. Razlike u siječanjskim srednjim temperaturama zraka između sjevernog i južnog Jadrana iznose 5 °C. Zrak u obalnom pojasu je hladniji od zraka nad morem (vidi npr. Rijeku i Mali Lošinj te Split i Vis). Ljeti je temperaturno polje jednoličnije, a razlike između sjevera i juga za srpanj iznose manje od 3 °C. Zbog utjecaja mora na godišnji hod proljeće je hladnije od jeseni.

Slika 9: Srednje mjesečne temperature zraka na postajama duž Jadrana. Najniže temperature su u siječnju a najviše u srpnju (prema podacima DHMZ).

Dnevi hod temperature zraka za vrijeme jednog ljetnog vedrog neporemećenog dana na postaji u Malinskoj nalazi se na Sl. 10. Minimalna vrijednost je u 6 sati po lokalnom vremenu a maksimalna u 14 sati. Dnevna amplituda iznosi 8.1 °C te je mnogo veća od dnevne amplitude temperature mora. Za takva vedra ljetna dana često puše smorac u popodnevnim satima te donosi hladniji morski zrak. Puhanje smorca zaustavlja dnevni porast temperature zraka (od 1400 do 1700 h). Slabljenjem smorca moguć je nastup slabog i kratkotrajnog zatopljenja (ili sporijeg pada temperature zraka) prije noćnog ohlađivanja (od 1700 do 1900 h).

Slika 10: Dnevni hod temperature zraka zabilježen 4. kolovoza 1999. na obalnoj postaji Malinska (prema podacima DHMZ).

Literatura